13. 8. 2019.

Pauk: Kako sam iz trocijevca srušio jedan od “obadva su pala!” aviona agresorske „JNA“

Šibensko-kninski župan i član Središnjeg odbora HDZ-a Goran Pauk za Večernji list govori o borbi protiv požara, neupitnim ekonomskim postignućima Vlade predsjednika Plenkovića, turističkom procvatu Šibenika, svojoj nogometnoj karijeri, djeci i brakovima, Bobu Dylanu, Danu pobjede, herojskoj obrani Krešimirova Grada... Pauk je i sam odlikovani dragovoljac Domovinskog rata, poznat po legendarnom rušenju „Obadva su pala!“ aviona tzv. JNA u jeku velikosrpske agresije na Lijepu Našu. Intervju prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom novinara Frane Šarića:

Šibensko-kninski župan Goran Pauk zanimljiva je osoba. Jest da je dobar sugovornik za sredinu ljeta 2019. i zbog niza aktualnih događaja u Šibensko-kninskoj županiji u zadnja i sljedeća dva tjedna, odnosno zbog nedavnoga golemog i umalo katastrofalnog požara kod Šibenika, zbog Dana pobjede i 24. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja u Kninu, ali i zbog skorašnjeg obilježavanja najveće hrvatske vatrogasne tragedije na Kornatima. No, šibensko-kninski župan Pauk je svakako zanimljiv i zato što je atipičan političar, i to ne samo za svoj HDZ, nego i uopće za hrvatske političke stereotipe. Ratni je on heroj koji je sudjelovao u skidanju “obadva” aviona iznad Šibenika. On je taj koji je iz protuavionskog topa, odnosno “trocijevca” sa Zečeva skinuo jedan od aviona, a u intervjuu za Večernji list prisjetio se svih detalja o herojskoj borbi i obrani Šibenika tih dana.

Ovo je ljeto obilježio i veliki požar na području oko Šibenika. Gotovo je 900 hektara raslinja izgorjelo, malo je nedostajalo da ne dođe i do ljudskih žrtava...

Mi smo se, nažalost, već naviknuli govoriti o požarima na šibenskom podruju, ali ovo je ipak bio jedan od gorih jer se jako brzo proširio, brzinom vjetra, između kuća. Velika je sreća što je kontinuirano puhalo jugo i što nije okrenulo na buru. Jer da jest, teško da bi se požar mogao kontrolirati i završio bi u Šibeniku s nesagledivim posljedicama. Međutim, momci su reagirali onako kako znaju i imali smo podršku svih vatrogasaca sa šireg područja Hrvatske, pet kanadera i zračnih traktora, a na kraju nas je spasila kiša. Jer tako velik požar ne može se riješiti samo ljudskim snagama. Bilo je i evakuacija, ali je bilo i onih ljudi koji su ostali braniti svoje kuće i na taj način zapravo pomogli da se požar ne proširi.

Svi znaju za piromanku koja je i prije palila u neposrednoj blizini i na mjestu gdje je i sada planulo. Često pale uvijek isti...

Tu ulazimo na sklizak teren jer morate de facto čovjeka zateći na licu mjesta da pali kako biste ga mogli procesuirati. Ovo je isto takav težak slučaj koji je riješen dobrim policijskim radom. Naravno da se ne može preventivno uhititi ljude kad puše. To su teške stvari koje nažalost mogu imati posljedice i za sve nas.

S takvim ste se slučajevima susretali, pretpostavljam, i u svojoj policijskoj karijeri, kao načelnik šibenske policije...

Bio sam načelnik od 1999. do 2002. u Šibeniku i, kad su me skinuli, dobio sam premještaj u Zadar, gdje sam bio godinu dana službenik za gospodarski kriminal. Bilo je svakakvih slučajeva, bilo je to stvarno turbulentno vrijeme. Nisam se u tome našao do kraja, ali mi je zvanje načelnika policije dalo širu sliku i saznanje da je to strahovito težak i odgovoran posao. Na kraju sam otišao iz sustava u kojem se nisam vidio kao službenik za gospodarski kriminal i uopće policajac jer to i nije bila moja struka. Zapravo, ja se od početka nisam vidio do kraja u tom sustavu, ali nudili su mi to mjesto sedam-osam mjeseci i prije imenovanja za načelnika. Iako sam to isprva bio odbio, poslije sam prihvatio. Nakon nekoliko godina ta je etapa života završila i našao sam se u politici, gdje sam i danas.

Ipak, najprije je bio nogomet?

Dakle, iz nogometa izravno u rat, i to od momenta kad je zasvirala sirena 16. rujna 1991. do kraja prvog mjeseca 1992. kad je nas iz nogometnog kluba Šibenik sve demobiliziralo jer se trebala formirati prva hrvatska nogometna liga. Tada sam se vratio u sport, u nogomet, i bio igrač i predsjednik u dva navrata te član uprave, ali radio sam i u šibenskom Poliplastu. Sve sam to gurao do 1999. nakon čega sam postao šef policije, pa radio kratko u privatnom sektoru, potom postao zamjenik gradonačelnice, naposljetku i zamjenik župana. I konačno župan 2006. godine.

U Šibeniku je dosta projekata u tijeku, očito dosta novca dobivate iz Europe...

Europa nas je, moram to reći, spasila jer za nas na lokalnoj razini više nema onog klasičnog obilazaka ministarstava i moljakanja. Novca ima poprilično i imamo zacrtane ciljeve, a preko tih projekata možemo ih realizirati ako imamo pametnu ekipu koja osmišljava projekte. Još nismo završili trenutačno najvažniji projekt, a to je Tvrđava svetog Nikole, odnosno projekt prirodne baštine koji želimo dignuti na višu razinu, a Kanal svetog Ante, koji je zaštićeni krajobraz, ne agresivno, otvoriti svijetu. Zapravo želimo ga otvoriti Šibenčanima, onima koji ga stalno gledaju i koji nisu mogli stupiti na taj dio jer je tamo bila vojarna, Minerska, i u njoj pusta infrastruktura za obranu ne znam ni ja od koga. Stoga smo mi i krenuli u turističku valorizaciju tog kanala na fin način, bez krupne komercijalizacije, bez velikih hotela i sl. Velik je to izazov, a u nj smo ušli zajedno sa Zadrom i još nekim gradovima, a to je stavljanje nekih naših vrijednih građevina pod zaštitu Unesca.

Projekt su započeli Talijani pod formom venecijanskih utvrda 16. stoljeća i to je za nas fantastična priča jer smo iz prve prošli, što nam je dodatno otvorilo put u cijeloj toj valorizaciji kanala jer turisti se jednostavno lijepe za te Unescove markice, što jako puno znači u turističkom smislu gradu Šibeniku i cijeloj županiji. Šibenik je sada jedan od svega nekoliko gradova u svijetu koji ima dva spomenika pod zaštitom Unesca, a što se tiče same tvrđave, koja se od ove godine može posjetiti morskim putem, mi ćemo uskoro osmisliti i kopneni ulaz. Cijeli taj kanal ispred grada zapravo zamišljamo kao dnevni boravak te tvrđave. Tu možemo napraviti tihu komercijalizaciju bez velikoga građenja, sačuvati sve one vojne građevine i uz minimalnu rekonstrukciju staviti ih u funkciju, bilo kao posjetiteljski centar uz gastroponudu, na čemu sad radimo, ili nešto drugo što će slijediti...

Na proslavi Oluje bilo je i politički zanimljivo zbog kandidatura za predsjednika Republike, ali i HDZ-a. Koliko ste vezani za premijera Plenkovića jer danas se sve više i drugih HDZ-ovaca koji imaju namjeru postati predsjednici stranke...

Jako sam vezan za Plenkovića i mogu reći da je on dosad, po mom mišljenju, najbolji premijer kojeg smo imali jer meni kao ekonomistu prvo pada na pamet da ovo što je on uspio nije dosad uspjelo drugim premijerima. Pritom mislim da smo ovako stabilni i kvalitetni i da nam gospodarstvo raste, da imamo odličnu situaciju u proračunu, da nam se diže kreditni rejting, raste BDP; riješio je prijeteće gospodarske situacije, sredio je i braniteljska pitanja, modernizirao vojsku. Pokušavaju mu spočitnuti Istanbulsku ili slično, ali čini mi se - bez uspjeha.

Je li Plenković previše stranku pomaknuo prema centru?

Ne mogu mu to zamjeriti i kad bi bilo tako; uostalom, HDZ je takva stranka koja će uvijek u okviru svoje politike zadržati i oba svoja krila, i lijevo i desno, jer smo takvi od početka. Pa krenuli smo kao pokret i profilirali se s vremenom u stranku i u okviru te profilacije i dalje je ostalo poprilično ljudi koji su više lijevo ili desno, ali smo u okviru iste politike vezani za HDZ i politiku Franje Tuđmana. Mislim da Plenković odrađuje vrhunski taj posao i da možemo biti sretni što je tu. Jer, ne zaboravimo gdje smo bili kad se Plenković pojavio. Bili smo kilometrima ispod zemlje s raspadnutom Vladom koja je samu sebe srušila. Moj politički habitus vrlo je blizak Andreju.

Koliko je živo sjećanje na vaš ratni put, smatraju vas jednim od heroja Šibenika...

U vojarnu Zečevo ušli smo 17. rujna na večer i dočekao nas je na ulazu Rahim Ademi, odveo nas najprije do trocijevca i rekao: “Ovo je vaš top, pazite da nije miniran!” A na dan kad su se dogodila “obadva”, nas pet iz posade bilo je u nekom grmu pokraj topa tražeći hlad i odjednom smo čuli zvuk aviona. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad se dogodilo da nam je doletio avion bez najave jer smo mi obično našim sistemima dojave imali informacije kad se dignu avioni iz Mostara, Udbine, Pule ili negdje drugdje i bili bismo spremni. No, u ovom slučaju je očito bila neka druga kombinacija i moguće je da su se oni negdje drugdje “istresli” pa u povratu naletjeli na Zečevo. Reagirali smo na zvuk motora i upalili top, a kada upali, onda njim upravljaš sistemom džojstika i onda to funkcionira puno lakše. Nas petorica gledala smo avion kako ponire i nakon što sam ja opalio rafal prema njemu, uz pomoć tadašnjeg mi šure koji je namještao nišanske parametre topa, on je opalio prema nama. On je zapravo ciljao 20-30 metara zračne linije od nas jer je gađao kolegu Cukrova koji se popeo na jedan potkop nastojeći ga uhvatiti u zahvat strijelom, i koji se spasio tako što se bacio u stranu. Kao i ovi moji iz posade koji su bili pokraj topa jer im se s te udaljenosti činilo da puca na nas. Taj je avion tada odletio dalje a da nismo znali da smo ga pogodili. U međuvremenu je naletio i onaj drugi; vidi se na onoj famoznom snimci kako ga Neven Livajić strijelom ruši. Svi smo bili u ekstazi i ludilu. Svi se vesele tom njegovu pogotku. Tek sutradan nam je došao zapovjednik voda Bore Skorić i rekao da je pao i onaj drugi i tada smo postali svjesni da smo i mi srušili avion, a snimku sam prvi put vidio nekoliko mjeseci poslije kad sam već izišao iz garde.

I danas ste emotivni dok prepričavate slavni događaj iz Domovinskog rata...

To je bio neopisiv osjećaj za mene i moje kolege, to rušenje aviona doživjeti uživo... U ratu je bilo puno emocija, ali sam ulazak u rat je za mene mladog bio kao kad smo ulazili u utakmicu. Bili smo u vojsci, bio je rat i mi smo ratovali. Nakon mjesec dana nam je dosadilo biti u vojarni, gdje više nema rata jer obadva su se dogodila. Bilo je još nekoliko naleta aviona i nekoliko naših vojnih brodova koji su, ploveći ispred vojarne, odlazili u neke akcije, ali više nije bilo rata na Zečevu. Zapravo, imao sam sreću biti u nekom čistom ratu kao što je dvoboj avionima, ali sam u to kratko vrijeme doživio više nego mnogi možda u puno duljem ratovanju. Činjenica je da je tada Šibenik obranjen i vrlo ponosno je bilo tih dana biti Šibenčanin. Cijela je Hrvatska imala samo hvalospjeve za Šibenik i Šibenčane i, kad bi čuli da sam oborio jedan od obadva, tada bih u pravilu doživio velika priznanja, čestitke, zdravice... Ponosni smo na šibenski doprinos Domovinskom ratu.

Onda ste se vratili nogometu, bili ste i u 1. ligi bivše države...

Ja sam kao dijete igrao u Šibeniku i tu me na jednom pionirskom turniru “otkrio” Rudi Belin, Dinamov skaut i trener pomlatka; naime, dobro sam odigrao taj turnir kao bek. Slijedile su igre za mlađe kategorije u republičkoj reprezentaciji Hrvatske, a s 15 godina me “snimio” Hajduk i zvali su me da dođem u Split trenirati i školovati se kao njihov stipendist. Ćaća je prihvatio jer je bio hajdukovac, a pouzdani ljudi, Šibenčani, Nadoveza i Žaja, su mu to nudili. Tako sam nakon osnovne škole otišao u Split i tu odigrao zadnju pionirsku i tri juniorske godine. Nakon toga 1980. vratio sam se u Šibenik i nakon upisa na fakultet otišao u vojsku te, vrativši se, igrao za Šibenik sve do 1987. godine. I tada je opet došao poziv iz Hajduka, Ivić je bio trener. No, Ivić je na samom početku ljetnih priprema otišao u Portugal, nakon njega me kratko trenirao Marin Kovačić, a potom je došao bugarski selektor Ivan Vucov, koji nas je razbio, a to je bila jedna od najtežih godina Hajduka. Mene, Pudara, Deverića i Adamovića stavili su na transfer-listu i ja sam se vratio u Šibenik. Šibenik je bio tada jak. Bili smo jaki u 2. ligi bivše države.

Ubrzo ste postali i prvi čovjek NK Šibenika...

Procijenio sam da se trebam vratiti u Šibenik i završiti fakultet. Bili smo nekoliko puta na pragu ulaska u 1. ligu bivše države, potom se dogodio rat, a 1993. godine, kada je trener bio Krasnodar Rora, rodilo mi se prvo dijete, moja Tina. Usto sam postao komercijalni direktor Poliplasta i ubrzo sam prestao igrati i postao kratko predsjednik kluba, poslije ostao u upravi, ali kad sam ušao u politiku, kao dogradonačelnik, opet sam postao predsjednik nogometnog kluba. Ovaj put zaozbiljno. Doživio sam s njim najveće uspjehe, i finale Kupa Hrvatske i Kup UEFA i ulazak iz 2. u 1. ligu, ali i najgore stvari kao ispadanje iz lige, pa izbacivanje iz 2. u 3. ligu, doslovno katastrofu kada je klub, iako je bio u, po zakonu obveznom postupku preoblikovanja, u jednom čudnom, nepravednom i nepoštenom postupku HNS-a zbog financijskih problema izbačen u 3. ligu. To je sada iza nas, a trenutačno očekujemo indijske investitore koji su zainteresirani za financiranje nogometnog kluba Šibenik, a mi ćemo, s pozicija politike, nastaviti pomagati mlađe kategorije. Malo je nekima neobično što su to indijski investitori jer to je zemlja kriketa, s njima nisam bio u kontaktu, ali ako su to ljudi koji su spremni ulagati u nogomet u Šibeniku, dobrodošli su.

Nedavno ste dobili treće dijete; podijelili ste vijest na Facebooku, i to dva mjeseca prije rođenja kad ste se slikali s kolicima. Facebook je očito vaše sredstvo komunikacije...

Na Facebooku sam mislim još od 2007. i podijelio sam tu sretnu vijest baš tako. Dobio sam sa ženom svog života dijete u godinama kada većina muškaraca ne pravi djecu. Moje treće dijete veliko je veselje svima nama i mojoj starijoj djeci, ali i starijem djetetu moje žene - svi uživaju u Borni. Imam jedno malo dijete koje svi vole i u kojem svi uživamo i koristim možda prvi put godišnji u ovo vrijeme da bih bio s malim, da se mogu probuditi s njim i da ne moram trčati svaki dan za obvezama. Apsolutno je uživanje imati dijete u ovim godinama, možda na jedan drukčiji, puniji način doživljavate sve ono što donosi novorođenče. U ovim godinama to sve ide nekako svojim slijedom, svjestan si svega što ćeš proći, što te čeka i doživljavaš golemo veselje u svakom potezu malog djeteta. U fazi sam apsolutnog zadovoljstva.

I treći ste put u braku. Poznato je da vam prvi brak Crkva nije razvrgnula...

Ženiti se definitivno više neću (smijeh). Istina je da se nisam crkveno rastao od prve žene. To je bilo objavljeno u jednom intervjuu koji nije baš prenio ono što sam htio reći u intervjuu, ali je činjenica da je tako i da su crkvena pravila crkvena pravila. Tako je kako je, ja sam emocionalno takav, pa sam imao tri braka i mislim da je poštenije, kad nešto ne ide, da se to ne forsira i mislim da ne treba ganjati neku našu konzervativnost... da se obvezno drži na okupu ono što je zacrtano, a da nije bitno ono što u sebi osjećaš. Mislim da je jako bitno upravo to, emocionalno i teško je to nekad ljudima objasniti. Možda sam i u nekoj političkoj opciji u kojoj se to drugačije gleda, ali... recimo, imali su i mafijaši samo jedan brak pa su ostali mafijaši.

Veliki ste fan rock-glazbe?

Imam ozbiljniju kolekciju ploča, njih nekih 500. Kupili smo nedavno novi stan, na kredit naravno, ali još uvijek nisam našao mjesto gdje ću to sve držati. Veliki sam fan Boba Dylana, koji je prva kategorija, pa tek onda svi ostali koji pripadaju tom vremenu. Jako sam vezan za njega, a on je specifičan i ne može svatko slušati njegovu glazbu. Bio sam na pet njegovih koncerta, u Zagrebu, u Varaždinu, Ljubljani, Berlinu i u Beču; to je bio zadnji kad sam išao baš ciljano jer je u “dobrim” godinama. Ali on i dalje praši strašno dobro i to je čudo. Meni je za koncert u Beču bilo specifično što je posjet predsjednice koja je selila ured u Šibenik bila dan prije nego što je bilo najavljeno i nisam znao što ću. Htio sam otići na Dylana, ali i predsjednica je dolazila sutradan rano ujutro. I odlučio sam; uživao sam u koncertu, potom odmah sjeo u auto, platio kaznu u Austriji, ali i stigao u rano jutro. Nisam ni spavao. Nije baš Beč na kraj svijeta, ali je stvarno bilo teško direktno s koncerta krenuti, doći doma u pet ujutro i pred predsjednicom biti već u osam-devet ujutro.

U kakvim ste odnosima s episkopom Nikodimom?

Otkad je Nikodim tu, dolazim na svetkovinu Preobraženja u manastir Krka. Kada je bila prije nekog vremena priča o tome da Srbi pale požare na šibenskom području, ja sam izašao sa statusom na Faceu protiveći se takvom širenju mržnje i to je bilo jako dobro prihvaćeno, a i Nikodim je dobro reagirao. I on je isto na Faceu i ima odličnu izreka na svom coveru: Ljudski je praštati, ali je ljudski i blokirati (SMIJEH). Među nama sada postoji poštovanje, ne osjećam nikakve tenzije i mislim da sam dobro primljen jer sam otvoren prema svima.

Uskoro će 12 obljetnica kornatske tragedije, a do danas nitko nije odgovarao za smrt vatrogasaca...

Žalosno je što roditelji ni danas ne znaju zašto su im djeca stradala i zašto su ono uopće gasili. Čovjek kada dođe na mjesto tragedije odmah se upita kad vidi onu travu i kamen: što su oni tamo imali gasiti i tko ih je uopće tamo poslao? Strašno je to što se dogodilo i što i danas nema odgovora na sva ta pitanja. I danas se osjećam užasno kad se toga sjetim kao i onda kad sam neposredno nakon tragedije bio kod svih obitelji poginulih i osjetio koliko im je teško, taj njihov užas. Najveća je to tragedija moguća...

A A A