Veliki biografski intervju prof. dr. sc. Radovana Fuchsa

Jeste li znali da je ministar znanosti i obrazovanja odlikovani branitelj, član Glavnog stožera saniteta RH u jeku velikosrpske agresije? Da je u srodstvu sa znamenitim ilircem Vatroslavom Lisinskim? Da je u tajnoj misiji u Tela Avivu pregovarao da Izrael prizna Hrvatsku? Da mu je otac Rikard osnivač Zagrebačke škole fotografije? Da je komunistički režim konfiscirao imovinu njegove obitelji, uključujući veletrgovinu papirom?

Prenosimo dijelove intervjua koji je Radovan Fuchs dao za Večernji list, skupa s uvodom novinara Hassana Haidara Diaba:

Već je jednom obnašao dužnost ministra znanosti i obrazovanja, od 2009. do 2011. u mandatu premijerke Jadranke Kosor, ali je na funkcijama u tom sustavu bio i devedesetih i 2000-ih godina. I inače ima izuzetno bogatu biografiju. Rođen je u Zagrebu 5. rujna 1953. godine. Djed mu je bio Hinko Fuchs, trgovac žitom židovskog podrijetla koji se doselio u Hrvatsku iz Njemačke, dok mu je baka Eugenia podrijetlom iz Mađarske. Fuchsov otac Rikard prešao je na katoličanstvo pa se u njihovom domu uvijek slavio Božić i ostali katolički blagdani. Nakon II. svjetskog rata, komunističke vlasti Jugoslavije konfiscirale su mu svu imovinu, uključujući veletrgovinu papirom i kuću. Fuchs je s očeve strane u rodu s hrvatskim skladateljem Vatroslavom Lisinskim.

Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1979. godine, magistrirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1984. iz područja biomedicine, a doktorirao 1988. na Biomedicinskom fakultetu Sveučilišta u Uppsali u Švedskoj. Disertacija koju je obranio bila je iz područja toksikologije i farmakologije. U biografiji Radovana Fuchsa, kako je u travnju 2018. napisala novinarka Sandra Veljković za Večernji list, posebno se ističe 1992. i njegov put u Izrael gdje se našao kao „slučajni turist”, ali u ozbiljnoj misiji priznanja Hrvatske.

„Turistički obilazak bila je krinka, a pravi razlog dolaska otkriven je tek nekoliko dana nakon dolaska u jednoj hotelskoj sobi u Tel Avivu. Doduše, u njoj nije bilo kreveta, ali je zato bio prilično veliki stol i mali šank sa zakuskom i pićem. S jedne strane stola sjedila su šestorica Izraelaca, što dužnosnika tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova, što pripadnika Mossada. A s druge Fuchs, u maniri hrvatskog Jamesa Bonda, ne ispuštajući iz ruku torbu sa zagonetnim materijalom koji je bio alibi i mamac za Izraelce da prvi put sjednu i gotovo službeno razgovaraju s nekim iz Hrvatske o priznanju tada nove države, što je dotad bilo nemoguće”, napisala je Sandra Veljković u tom tekstu.

Prihvatili ste izuzetno vruću fotelju, jer uz ministarstva zdravstva, financija i unutarnjih poslova, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je među najzahtjevnijima u doba koronavirusa. Što je presudilo da ste se ipak odlučili vratiti na staru funkciju?

Sve dok vjerujem da svojim znanjem i iskustvom mogu dati doprinos sustavu, to ću i činiti. U rujnu sam napunio 67 godina, što mislim da je puno za ministra te sam se jednom prilikom našalio kako rušim prosjek godina cijeloj Vladi. Logika je vrlo jednostavna - kad ste mlađi, imate više energije. Ali, eto, ipak sam u zadnjem trenutku to prelomio.

(…)

Imate zanimljivu obiteljsku lozu. Vaši su preci u Hrvatsku došli iz Njemačke, a naselili su se u Slavoniju, u Našice, gdje je rođen vaš otac Rikard. Kazali ste da ste tipičan primjer Hrvata kod kojeg su se križale sve nacije, nacionalnosti i religije. Vaš djed Hinko porijeklom je bio Židov. Obiteljskoj lozi po očevoj strani pripada i Vatroslav Lisinski, pristaša ilirskog pokreta, vaša baka po očevoj strani Eugenija porijeklom je bila Mađarica… Zaista jedna mješovita obitelj?

Znao sam reći da sam tipičan primjer Hrvata iz vremena Austro-Ugarske Monarhije u čijoj su familiji zastupljeni pripadnici više nacionalnosti. Kao što ste i sami istaknuli, obiteljskoj lozi po očevoj strani pripada i Vatroslav Lisinski, pristaša ilirskog pokreta, pravim imenom Ignac Fuchs. Moja baka po očevoj strani Eugenija porijeklom je bila Mađarica, a odrasla je u Tuzli gdje joj je otac bio direktor tuzlanskih rudnika. Moji djed i baka s majčine strane su iz Vele Luke na Korčuli, a pradjed po maminoj strani rođen je u Svetoj Nedjelji na Hvaru.

Kakvu glazbu volite slušati?

Kod nas se doma uvijek slušala klasična glazba, a otac je tu strast prenio i na mene. Otac je obožavao klasičnu glazbu, a u slobodno je vrijeme svirao violinu u Glazbenom zavodu. Pa tako sam i ime dobio po svom krsnom kumu Radovanu Alaupoviću, ocu poznatog opernog pjevača Tugomira Alaupovića.

Koji su vaši hobiji? Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme?

Nemam baš puno vremena za hobije, ali svatko tko me poznaje zna da sam strastveni lovac. Moj otac Rikard bavio se lovom, a i ja sam naslijedio ljubav prema tom sportu. U mlađim danima igrao sam tenis i bavio se jahanjem, uglavnom preponskim.

Kad ste spomenuli svog oca Rikarda, dok smo snimali fotografije govorili ste o nečemu što je javnosti relativno nepoznato, a to je da je vaš otac bio osnivač Zagrebačke škole fotografije?

Da, moj otac Rikard bio je zaljubljenik u fotografiju, ne profesionalno nego amaterski. Zajedno s Tošom Dapcem i još nekolicinom velikih fotografskih imena bio je osnivač Zagrebačke škole fotografije, a osobito je volio fotografije trenutka. Njegova slika „Mikić i njegova sjena“ snimljena u Korčuli prije II. svjetskog rata uvrštena je u Almanah najboljih svjetskih fotografija.

U obitelji se puno pažnje posvećivalo obrazovanju. Kako je teklo vaše školovanje?

S obzirom na to da je moj otac od 1968. do 1973. bio predstavnik Astre u Istočnom Berlinu, ondje sam završio osnovnu školu i tri razreda srednje škole. U Zagrebu sam maturirao, a potom upisao Veterinarski fakultet. Magisterij znanosti iz biomedicine obranio sam na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao sam u Uppsali, u Švedskoj, doktoratom iz farmakologije, s naglaskom na toksikologiju.

Doktorirali ste na Sveučilištu u Uppsali iz područja toksikologije i farmakologije. Toksikolog ste, dakle, stručnjak za otrove? Napuštate li znanost zbog ministarskog mandata?

Znanost me itekako zanima, a mislim da ću i dalje ostati aktivan u tom području. Ni prije dok sam bio u Ministarstvu nisam napuštao znanost. Dandanas sam sretan kao i prvi put kad dobijem obavijest da je neki od mojih znanstvenih radova citiran u svijetu. U znanstvenoj karijeri sam se uglavnom bavio mikotoksinima, dakle otrovima prirodnog porijekla, ali i bojnim otrovima. Bavio sam se dosta i toksikologijom pesticida. Većina mojih znanstvenih publikacija bavi se mehanizmima djelovanja spomenutih supstanci na ljudsko zdravlje i pronalaženjem protuotrova.

Kao toksikolog radili se za Svjetsku zdravstvenu organizaciju?

Da, radio sam i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, kao ekspert za procjenu rizika po zdravlje ljudi rezidua veterinarskih lijekova u namirnicama životinjskog podrijetla. Odluke su donesene na višetjednim sastancima uz sudjelovanje stručnjaka iz raznih zemalja, a rezultat su bile preporuke zemljama kako da postupaju u budućoj primjeni.

Imate li svoj znanstveni uzor?

Posebno sam zahvalan svom mentoru prof. dr. Radovanu Pleštini koji me naučio svim glavnim principima znanosti, istraživačkog rada te me tesao u području pisanja znanstvenih radova na čemu sam mu posebno zahvalan. Imam više od stotinu originalnih znanstvenih radova i popriličan broj citata i time se posebno ponosim.

Otac ste dvojice sinova, sad već odraslih muškaraca. Jesu li oni naslijedili te vaše gene?

Dok za sebe nedvojbeno mogu reći da pripadam onoj grani obitelji koja ima više dara za prirodne znanosti, moji sinovi su podijeljeni. Mlađi sin završio je medicinu i doktorirao te je specijalist plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije, a stariji sin više je naslijedio djedove gene: završio je studij međunarodnih financija u Americi i bavi se investicijskim bankarstvom.

Još malo o mladim danima… Kako ste upoznali suprugu Maju?

Moj kolega i prijatelj i njegova prijateljica jedan dan išli smo na jahanje u Mokrice i ona je predložila da povedemo i njezinu prijateljicu - i to je bilo to. Iako se nije bavila jahanjem, pratila me u mojim „konjičkim“ aktivnostima međunarodnog tajnika Hrvatskog konjičkog saveza. Najveći uspjeh bilo je uspješno lobiranje za dolazak turnira u preponskom jahanju Volvo kupa u Zagreb početkom devedesetih. Odluka je pala za vrijeme zasjedanja Svjetskog konjičkog saveza u Sevilli. Tom prigodom smo sestri španjolskog kralja, koja je bila predsjednica Saveza, poklonili monografiju o Sinjskoj alci.

Otac, suprug, djed…

Ponosni sam djed čak petero unučadi i slobodno vrijeme rado provodim s njima. Unuk i jedna unučica idu u školu, on u 7., a ona u 4. razred. Ona vrlo pažljivo prati upute koje smo objavljivali, zna me nazvati navečer i postavljati razna pitanja vezana uz nove mjere u školi. Imam još tri male princeze i mogu vam jedino reći da se vlastita djeca vole, a unuci obožavaju.

Javnosti je manje poznato da ste ujedno i hrvatski branitelj, da imate Spomenicu Domovinskog rata, Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, ali i Orden Hrvatskog trolista? Zašto to ne volite isticati poput drugih političara?

Nikad to baš nisam posebno isticao jer mislim da nam je u ono vrijeme svima bila dužnost staviti se u obranu Domovine. Bio sam član Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske, Toksikološka služba od ‘91. sve do potkraj ‘93. kada sam na poziv tadašnjeg ministra prof. dr. Branka Jerena prihvatio dužnost doministra za međunarodnu suradnju u Ministarstvu znanosti i tehnologije.

Kakvo ste djetinjstvo imali? Što vam je najviše ostalo u sjećanju?

Sjećam se Mlinova dok su ljudi ovuda hodali u narodnim nošnjama, svuda su bile vodenice, a rublje se pralo u potoku. Danas, nažalost, mlinova, po kojima su Mlinovi dobili i ime, više nema, ali to je očito cijena razvoja i napretka.

Vaš je otac podrijetlom iz Našica, a majka s Korčule?

Moj otac proveo je djetinjstvo u Našicama, a u Zagreb je došao na školovanje. Nakon završetka Trgovačke akademije, prvo je radio u banci, a kasnije je bio vlasnik jedne veletrgovine papirom. Posao je bio dobar, kupio je kuću, međutim, nakon rata svu su mu imovinu konfiscirali. Završio je u zatvoru bez ikakvih građanskih prava, oduzeli su mu trgovinu, a u kuću su useljene druge obitelji. Bio je izuzetno marljiv čovjek i usadio nam je važnost rada. Majka je, kao što ste i naveli, podrijetlom iz Korčule.

Vaša kuća sagrađena je 1910. godine, zaštićeni je spomenik, a prepoznatljiva je po tornjevima koji se vide s ceste?

Kuću nam je u nasljeđe ostavio otac, a stanove očev brat koji je bio bankar, a nije imao djece. Moj ju je otac kupio negdje 30-ih godina prošlog stoljeća, prvi vlasnik kuću je odlučio prodati jer više nije mogao živjeti na periferiji, a upravo to mi danas vidimo kao golemu prednost jer smo ovdje udaljeni od gradske vreve.

(…)